Sreća je osjećaj koji se javlja kada procijenimo da smo ostvarili neku od svojih najvažnijih želja, odnosno da je snažno afirmirana neka od naših najviših vrijednosti.
Sreća je snažno zadovoljstvo (ispunjenje neke od najvažnijih želja) te predstavlja signal i nagradu da smo ostvarili neki značajan cilj. Naziva se i socijalno atraktivnom emocijom jer svi volimo biti u društvu sretnih ljudi. S obzirom na to da je svijet dinamičan te nam se u životu stalno događaju neke promjene, sreća je prolazno stanje (možemo zadovoljiti jednu želju, ali kasnije će se pojaviti još jedna i tako u krug). Stoga nije moguće stalno biti sretan.
Međutim, osim kemijskim supstancama, ljudi često izazivaju sreću raznim metodama i disciplinama kojima pokušavaju zatomiti svoje potrebe i želje, kako bi razvili autonomni osjećaj zadovoljstva i sreće koji je potpuno odvojen od događaja u stvarnom svijetu (npr. budisti vjeruju da je život patnja te da patimo kada nam nisu zadovoljene potrebe i želje, a da bi se oslobodili patnje, trebamo se osloboditi svojih želja i potreba).
Kao i zadovoljstvo, većina ljudi sreću sigurno izražava u intimnom socijalnom krugu, često zbog uvjerenja da izražavanje sreće pred nepoznatim ljudima može izazvati zavist i mržnju (npr. ako izražavamo sreću pred nekim s kim nismo u dobrim odnosima, ta osoba to može doživjeti kao provokaciju i poželjeti učiniti nešto da nam pokvari sreću). Ponekad ljudi to rade namjerno: „Neka puknu od zavisti.“
Snažan osjećaj sreće koji se javlja bez ikakvog realnog razloga naziva se euforija. Ta odvojenost osjećaja od realnosti je ono što ga čini patološkim i lažnim. U psihozama se javljaju paratimije: osoba u situaciji u kojoj bi trebala osjećati tugu (npr. smrt drage osobe), reagira neobuzdanim veseljem i srećom. Kao i kod euforije, tu se vjerojatno radi o obrambenom mehanizmu, kojim se neugodni osjećaji negiraju i njihova energija se pretvara u zadovoljstvo i sreću. Ponekad se dogodi da osoba reagira srećom na neki skriveni aspekt tragičnog događaja (npr. mlada osoba koja je sretna nakon smrti prestrogog oca kojeg je voljela jer je napokon slobodna), što se naziva paradoksalna sreća.
„Svatko je kovač svoje sreće.“, izreka je koja upućuje na važnost vlastite odgovornosti za osjećaj sreće. Međutim, velik broj ljudi očekuje da sreća dođe izvana, da je donese netko drugi. Takva osoba, kao malo dijete, stvara uzročno-posljedičnu vezu između tuđih postupaka i svojih osjećaja, odričući se odgovornosti za svoje emocionalne reakcije i smatrajući da su drugi odgovorni za njih. Vjeruje da ju drugi mogu učiniti sretnom ili nesretnom i obrnuto. Tako može manipulirati drugima, pojačavajući osjećaj nesreće kada joj drugi ne ispuni želju: „Ako se ponašaš tako i tako, ja ću biti sretan, a ako se ponašaš tako i tako, ja ću biti nesretan“.
Neki ljudi vjeruju da su neodoljivi ako su uvijek sretni i veseli te da će ih tako ljudi zavoljeti i ispuniti njihove zahtjeve. To su vjerojatno naučili u djetinjstvu, kada su roditelji pozitivno reagirali na veselo dijete, a negativno na frustrirano dijete. Tako dijete zaključi da ima moć druge učiniti dobre volje i da mu ispune želje (iznuđivanje tuđe reakcije srećom). Takve osobe stupaju u socijalne kontakte samo kad su dobro raspoložene, a u suprotnom izbjegavaju društvo.
Kao i kod zadovoljstva, postoje ljudi koji se boje sreće te si ne dopuštaju osjetiti i izraziti sreću, zbog magijskog uvjerenja da velika sreća vodi nesreći. Zato postanu snažno anksiozni baš kada im u životu sve lijepo i glatko teče. Neki se boje pasivnosti, pogotovo oni kojima je važna karijera. Neki ljudi se jednostavno doživljavaju kao pehisti. To je kao određenje identiteta koje nastaje zbog roditeljskih poruka ili nekog nesretnog događaja u djetinjstvu. Za njih je sreća nešto nestvarno, pa kada su sretni osjećaju se neprirodno i nesvjesno upropaštavaju sretnu priliku.
Neki ljudi povezuju sreću s dosadom, iako je dosada nemogućnost ispunjenja želje, a sreća ispunjenje najvažnije želje. To se može povezati s dječjim sindromom nove igračke (kada dijete brzo zadovolji želju za novom igračkom, postaje mu dosadna). Tako odrasli s ovim infantilnim obrascem mogu povezati sreću s dosadom i zapravo htjeti ono što nemaju, a ne ono što imaju. Također, tuđa sreća je dosadna. Želje su visoko individualizirane i privatne, pa ostvarenje nečije želje ništa ne znači ljudima koji nisu bliski s tom osobom. Tako ono što je za nekoga sreća, za drugoga može biti dosada. S druge strane, nesreća ima daleko univerzalnije značenje i drugi se lakše mogu poistovjetiti i suosjećati s nesretnom osobom.
Ljubav se također često poistovjećuje sa srećom. Međutim, moguće je da osoba bude sretna i ako nije u ljubavnom odnosu ili ako je u nezadovoljavajućem ljubavnom odnosu, jer ima neke druge želje koje ispunjava. S druge strane, netko tko je u zadovoljavajućem odnosu, može biti nesretan jer mu je neka druga važna želja neostvarena. Osobe koje poistovjećuju ljubav i sreću mogu imati niz problema u ljubavnim odnosima jer svaki put kada se osjete frustrirano u odnosu oni počinju sumnjati u kvalitetu ljubavi.
Cilj psihoterapije nije čovjeku omogućiti postizanje sreće, nego pomoći prevladati neki poremećaj ili krizu i poboljšati kvalitetu života. Slobodno me kontaktiraj ako želiš krenuti na put osobnog rasta i razvoja uz stručno vodstvo i podršku.
Milivojević, Z. (2016). Emocije: Psihoterapija i razumijevanje emocija. Mozaik knjiga.