Nasilje u partnerskim odnosima

Zašto neki ljudi ostaju u nasilnim odnosima ili im se konstantno vraćaju? Slijedi odgovor na ovo pitanje iz perspektive bračne i obiteljske terapije te transakcijske analize.

Od kolijevke pa do groba

U svakoj se obitelji, nesvjesno i kroz niz generacija, prenose različite vrijednosti, uvjerenja, ali i doživljene traume. Upravo zbog toga, jedan član obitelji ili cijela obitelj mogu nesvjesno ponavljati neka disfunkcionalna mišljenja i ponašanja. Ti disfunkcionalni obrasci se manifestiraju tako da se osoba u sadašnjosti, nesvjesno ignorirajući realnu situaciju, ponaša kao nekada davno u prošlosti.

Pokazalo se da ljudi, kada u odrasloj dobi traže partnera, najčešće traže onu vrstu odnosa kakvu su imali s roditeljima. Zanimljivo je što karakter tog odnosa nije bitan, zbog čega će ponoviti i destruktivne, nasilne odnose. To se događa jer ponavljanje prošlosti za njih obećava odnos u sadašnjosti: roditelji su, bez obzira na to što su odnosi u obitelji bili destruktivni, uvijek bili tu za njih i ta veza se nikada nije prekinula. Tako će dijete koje je doživjelo bilo kakav oblik nasilja u obitelji, u odrasloj dobi vjerojatno tražiti takve iste, nasilne odnose (bilo kao žrtva, bilo kao počinitelj nasilja).

Kada ljudi i osvijeste nezdravost tog odnosa, teško se odlučuju za promjenu. Taj je odnos, kakav god bio, njihova sigurna zona u kojoj su, još od djetinjstva, naučili živjeti. Tu je i strah od nepoznatog: što će se dogoditi sa mnom ako prekinem taj odnos? Također, tako si potvrđuju svoja očekivanja, uvjerenja i životne uloge. Zato će, ako i prekinu takav odnos, ubrzo pronaći sličnog partnera (da bi se osjećali sigurno i dokazali si da su u pravu). Neki se nesvjesno nadaju da će se u idućem takvom odnosu napokon suprotstaviti partneru, ali i samome sebi, te tako razriješiti neku svoju traumu ili strah iz prošlosti. Međutim, to se ne događa.

Stoga, koliko god se nekome sa strane njihova situacija činila strašnom, glupom ili nelogičnom, iz njihove perspektive je to najbolji mogući, te inteligentan izbor.

Što je to ljubav?

Uzrok traženja nasilnih odnosa i zadržavanja u istima nisu samo iskustva iz prošlosti. Prema transakcijskoj analizi, svatko od nas ima tri ego stanja, odnosno stanja uma zbog kojih se ponašamo na određeni način: Roditelj, Odrasli i Dijete. U našem ego stanju Roditelj, između ostalog, nalaze se i različita uvjerenja koja su nam prenijeli naši preci. Ona su možda za njih i u njihovom vremenu bila istinita. Međutim, ne znači da su istinita i danas, za nas. Nažalost, ljudi često prihvaćaju ta uvjerenja kao istinu, bez ikakvog preispitivanja.

Na primjer, žena koja je živjela u vremenu kada su se brakovi dogovarali te se udala za muškarca kojega nije sama izabrala zaključila je da je ljubav žrtva. To je za nju bilo istinito pa je ona to uvjerenje prenijela svojoj djeci. Tako se to uvjerenje prenosilo nizom generacija. Posljedično je moguće da i dan danas njezini potomci pronalaze (npr. nasilne) partnere kojima si potvrđuju da je ljubav stvarno žrtva. U ovom kontekstu osoba vjeruje da stalnim žrtvovanjem dokazuje sebi i partneru da uistinu voli.

Još jedno od uvjerenja koje se krije iza ostajanja u destruktivnom odnosu je da se samo jednom ljubi, zbog kojeg osoba uporno ostaje u odnosu koji ju ne zadovoljava. Najčešće je i sama zbunjena jer si ne može objasniti zašto ostaje s osobom koja ju psihički ili fizički zlostavlja. Međutim, iz perspektive samo jednom se ljubi, bolje je biti u odnosu i s nasilnikom, nego živjeti bez ljubavi.

Različite knjige, filmovi i glazba često prikazuju ljubav kao bol. Tako osoba može vjerovati da što više pati u odnosu, to je ljubav veća. Moguće je i da je u djetinjstvu doživjela da je majka zbog svoje ljubavi prema ocu jako patila, što je usvojila kao model ljubavi.

Kada ponašanje ljudi u nasilinim odnosima promotrimo i u ovom kontekstu, postaje jasno da je prema njihovim uvjerenjima takvo ponašanje logično i da odabiru ono što se iz njihovih točki gledišta čini najboljim izborom.

Krug nasilja

Partneri u nasilnim odnosima zapravo se vrte u krug igrajući psihološku igru:

On je bijesan i ponižava ju na različite načine. Ona šuti, a tišina je ispunjena napetošću: čeka da se dogodi najgore. Potiskuje ljutnju i razmišlja kako da ovo prođe što bezbolnije: udovoljiti njegovim željama i tako pokušati spriječiti neizbježno ili ga isprovocirati da sve što prije završi… Nakon nasilja slijedi razdoblje kajanja. On se osjeća prazno i usamljeno. Obećava joj odlazak na terapiju i da će prestati činiti sve loše što je do sada činio (npr. piti, varati). Sada je on žrtva. Ona je ranjiva i upada u zamku. Smiluje mu se i nada se da će se napokon promijeniti. Ponovno se zbližavaju i obećavaju jedan drugome promjenu, ovaj put stvarno. Sve dok on ponovno ne osjeti bijes…

Ova igra se odvija na nesvjesnoj razini te se konstantno ponavlja (s istim ili različitim ljudima, ali obrazac ostaje isti). Ono što oboje dobivaju ovom igrom je, pogodite: potvrđivanje vlastitih uvjerenja, uloga i očekivanja.
Prema transakcijskoj analizi, tijekom ove igre partneri mijenjaju tri psihološke uloge:

• Žrtva – uloga u kojoj se osoba smatra inferiornom i umanjuje svoje sposobnosti
• Progonitelj – uloga u kojoj osoba iz superiorne pozicije omalovažava druge ljude
• Spasitelj – uloga u kojoj osoba iz nekompetentne pozicije nudi pomoć drugima i kada ju oni ne traže ili ne trebaju

U početku navedene igre on je Progonitelj, a ona Žrtva. Kasnije se događa promjena uloga, gdje on postaje Žrtva, a ona Spasitelj. Važno je naglasiti da postoji razlika između osobe i njezine psihološke uloge, što se vidi u navedenoj promjeni uloga: Progonitelj postaje Žrtva, a Žrtva postaje Spasitelj. Upravo to je dokaz da svatko može napustiti igranje neke od ovih destruktivnih psiholoških uloga te izabrati neke konstruktivne društvene uloge, bez straha od gubitka vlastitog identiteta.

Oslobođenje

Dugotrajne žrtve, ali i počinitelji nasilja, često nisu svjesni svog problema niti zašto im se to događa, zbog čega ne mogu sami spriječiti nasilje. Stoga je važno da potraže stručnu pomoć, kako bi se suočili sa svojim traumama ili uvjerenjima te naučili kako izbjeći takve odnose, iako su im baš oni najprivlačniji. Pri tome i žrtva i počinitelj trebaju imati želju za promjenom te vlastitim rastom i razvojem.

U tom procesu, počinitelj nasilja treba shvatiti koji je njegov okidač. Naime, osobe koje svoju unutarnju napetost smanjuju agresijom lako postaju ovisne o takvom ponašanju. Stoga je važno da se suoče sa svojim postupcima i prihvate odgovornost. Žrtva nasilja treba preispitati svoja uvjerenja (posebno ona o ljubavi) te pronaći njihove moguće uzroke u svojoj prošlosti. Važno je da prihvati odgovornost za vlastiti izbor partnera i da priliku „nepoznatom”.

Kada parovi s problemom nasilja dođu na psihoterapiju, često se otkrije kako su primarnim obiteljima oboje ili barem jedno od njih doživjeli nasilje, a moguće da o tome nikada nisu niti razgovarali. Tada dolazi do velikih uvida, suosjećanja i dobrih temelja za promjenu. Slobodno me kontaktiraj ako želiš krenuti na put osobnog rasta i razvoja uz stručno vodstvo i podršku.

Literatura