Ljutnja i roditeljstvo – nespojivo ili nužno?

Svi se ponekad osjećamo ljutima. Ljutnja spada u skupinu osnovnih emocija, ima svoje evolucijsko porijeklo, a javlja se kada procjenjujemo da se netko neopravdano ponaša na način koji ugrožava neku našu vrijednost. Ljutnja, kao i svaki ugodan ili neugodan osjećaj, ima svoju svrhu te je adekvatna i poželjna u određenim situacijama. Međutim, ponekad može biti i neadekvatna. Prema istraživanjima, neadekvatna ljutnja najčešće je povezana s različitim teškoćama mentalnog zdravlja, poput anksioznosti ili depresije.

Naime, neadekvatan osjećaj ljutnje u poslijeporođajnom razdoblju negativno utječe na roditeljsku percepciju djeteta, percepciju sebe kao roditelja i njihov odnos s djetetom. Posljedično roditelji pokazuju neugodne osjećaje prema roditeljstvu, osjećaju se nesposobnijima od drugih roditelja, naglašavaju djetetove negativne karakteristike, često gube kontrolu te ističu nedostatak podrške partnera. Pokazalo se da prenaglašeni osjećaj ljutnje prema djetetu može uzrokovati deprivacija sna u trudnoći i poslijeporođajnom razdoblju.

Adekvatna roditeljska ljutnja je nužna za oblikovanje djeteta u emotivno i socijalno funkcionalnu osobu

U odnosima u kojima se ljudi vole sasvim je normalna pojava konflikata i izražavanje ljutnje. Ljutnja ne bi postojala kada bi roditelj i dijete u svakom trenutku htjeli isto, što je nemoguće. Stoga je ljutnja je prirodan i nužan dio odnosa tog odnosa ljubavi. To je važno shvatiti jer mnogi pogrešno vjeruju da bi ljubav prestala ako netko izrazi ljutnju.

Neki roditelji vjeruju da bi izražavanje ljutnje dovelo do raznih nepovoljnih posljedica: ispast će necivilizirani, povrijedit će dijete, osjećat će se krivima, netko će ih odbaciti, izgubit će kontrolu nad sobom… Stoga su osobe kojima je osjećaj ljutnje zabranjen suočene s nizom psiholoških i socijalnih poteškoća. Te osobe kao roditelji ne znaju tražiti od djeteta da se ponaša u skladu s njihovim željama, a niti odbiti njegove zahtjeve. Kod njih se često javlja osjećaj manje vrijednosti, pretjerane uslužnosti i zanemarivanja vlastitih želja i potreba. Sve je to praćeno kroničnim osjećajem krivnje i okretanjem vlastite agresije prema sebi.

Međutim, svrha ljutnje je određivanje vlastitih granica. Kada kao roditelj izrazimo svoj osjećaj ljutnje na adekvatan način, tada određujemo svoje granice u odnosu s djetetom, usmjeravamo dijete na socijalno poželjne i adekvatne oblike ponašanja te modeliramo dijete da i ono ljutnju izražava na adekvatan način u drugim odnosima (npr. s vršnjacima). Važno je da ljutnja nikada nije usmjerena na dijete kao osobu, nego na njegovo ponašanje (npr. „Ljuti me kada bacaš igračke na druge.”)

Ljudi često miješaju ljutnju s iritacijom. Iritacija se javlja kada nas nešto ugrožava, ali to smatramo neizbježnim i opravdanim. Primjerice, kada dijete uporno plače i majka ga ne može umiriti te kaže nešto poput „Živcira me.“, ona izražava iritaciju. Iritacija se javlja češće od ljutnje, manjeg je intenziteta, traje kraće i lakše ju je kontrolirati.

Adekvatna i neadekvatna ljutnja

Za roditelje je korisno znati kada je ljutnja adekvatna, a kada je neadekvatna. Dijete kojem je upućen zahtjev za promjenu ponašanja mora biti odgovorno za ponašanje te biti sposobno shvatiti zahtjev i promijeniti ponašanje. Zato je važno znati da djeca do jedne godine za to nisu sposobna.

Roditelji koji neadekvatno izražavaju osjećaj ljutnje češće fizički discipliniraju dijete te imaju veći rizik za fizičko zlostavljanje djece. Umjesto toga, pokušajte zastati i osvjestiti svoj osjećaj ljutnje, promislite gdje je u tijelu osjećate. U slučaju preplavljenosti ljutnjom, možete se koncentrirati na duboko disanje, uputiti si neku umirujuću rečenicu ili u sebi brojati do pet, a ako ste i dalje ljuti, ponekad je najbolje fizički se udaljiti od djeteta ako je moguće i vratiti se kada se umirite. Zapamtite da je djetetu uvijek (pa i u ljutnji), potrebno pristupiti s poštovanjem i razumijevanjem prema njegovom razvojnom stadiju. Ako se dogodi da neadekvatno izrazite svoju ljutnju (npr. izderete se, uvrijedite ili opsujete dijete), uvijek je važno da se ispričate djetetu i iskreno razgovarate s njim o svojim i njegovim osjećajima.

Adekvatna ljutnja:

• Neopravdano je ugrožena neka naša vrijednost
• Intentizet i trajanje ljutnje odgovaraju stupnju stvarne ugroženosti
• Izražena je prema djetetu koje je odgovorno za nju
• Izražena je na socijalno prihvatljiv način
• Utječe na dijete da promijeni ponašanje

Neadekvatna ljutnja:

• Ne postoji stvarna ugroženost
• Sami smo potaknuli ugrožavanje
• Ugrožena vrijednost nije razumljiva drugima
• Intenzitet i trajanje ljutnje nisu odgovarajući
• Izražava se djetetu koje nije odgovorno niti sposobno razumjeti je
• Izražava se na socijalno prihvatljiv način
• Rezultira pojačavanjem nepoželjnog ponašanja djeteta

Fizičko kažnjavanje djece pokazalo se nedjelotvornom odgojnom metodom te u konačnici dovodi do mnogobrojnih štetnih posljedica za dijete

Agresivnost je ponašanje koje proistječe iz osjećaja ljutnje. Roditelj može pokazivati ljutnju i agresiju mrštenjem, stezanjem vilice, odmahivanjem glavom, ispravljanjem leđa, stiskanjem šaka itd. Neki roditelji, ako dijete ne uvaži njihov zahtjev, postanu bijesni i taj bijes može prijeći u fizičko nasilje. Kada postignu promjenu ponašanja, njihova ljutnja ispuni svrhu i agresivnost prestaje.

Roditelje s poteškoćama mentalnog zdravlja konstantni neugodni osjećaji prema djetetu mogu dovesti do negativnog emocionalnog odgovora ili patološke ljutnje s agresivnim impulsima. To posljedično vodi i pogoršanju odnosa među partnerima.

U ljutnji roditelji često pojačavaju jačinu glasa. Oni u tom trenutku vjeruju da će ih dijete bolje čuti i poslušati budu li glasniji. Temelj toga je predodžba da snaga glasa odgovara snazi onoga koji ga proizvodi. Međutim, ako smo ljuti, važno je djetetu objasniti što je pogrešno napravilo i kako da to napravi ispravno. Ako dijete i dalje ne poštuje opomenu, u redu je malo povisiti ton glasa ili naglasiti posljedicu koja će uslijediti.

Ako kao roditelj i djetetov model ponašanja pokažemo da ljutnju izražavamo kroz agresivno ponašanje, time će dijete vjerojatno i samo ljutnju izražavati kroz agresiju. Ako osjećate neadekvatnu ljutnju i pokazujete agresivno ponašanje, prepoznajte to i potražite pomoć.

Postavljanje granica

Roditeljima je često teško postaviti djetetu granice jer ako time djetetu izazovu neugodne osjećaje počnu osjećati krivnju i samoljutnju.

Roditelji koji iz tog razloga u potpunosti izbjegavanju postavljanje granica u zabludi su da su prihvatljivi samo ugodni osjećaji, a da neugodne treba skrivati ili uopće ne osjećati. Oni vjeruju da su dobri roditelji samo kada usrećuju dijete. Stoga smatraju da ako djetetu postave neku granicu, ono će biti nesretno, a oni loši roditelji. Preplavljeni osjećajem krivnje i sažaljenja odustaju od postavljanja granica. Tako dijete može postati razmaženo i nedovoljno osposobljeno za samostalan život. Postavljanje granica upravo je primjer nečega što čine roditelji koji znaju da je njihova dužnost pripremiti dijete za samostalan život i da je normalno da dijete u tom procesu osjeti i određenu neugodu.

Postavljanje granica je jedna od osnovnih roditeljskih funkcija pa svaki roditelj koji želi da mu se dijete razvije u ispravnu ličnost treba ih postavljati na odgovarajući način. Budući da je zadatak roditelja pripremiti dijete za život u društvu, a ne u primarnoj obitelji, važno je da ga nauče da mora odustati od nekih ponašanja koja mu donose ugodu jer su socijalno neprihvatljiva i da se angažira u ponašanjima koja su mu neugodna, ali su socijalno poželjna. Dijete će to kasnije usvojiti kao vlastitu socijalnu normu i standard ponašanja.

Ljutnja  ≠ odbacivanje

Čest nesporazum s kojim se roditelji susreću je poistovjećivanje ljutnje s odbacivanjem. Međutim, postoji bitna razlika. Ljutnjom roditelj zahtjeva od djeteta da promjeni ponašanje i pri tome ostaju u odnosu, dok je odbacivanje prekid odnosa.

Najčešći trik kojim se roditelji služe kako bi potaknuli dijete  da se ponaša na poželjan način je izjava „Ne volim te jer nisi bio dobar.“. Takvim uvjetovanjem svoje ljubavi nekim zadatkom koje dijete mora ispuniti ili pravilom koje mora prihvatiti kod djeteta izaziva strah od odbacivanja jer njegovo preživljavanje ovisi o roditeljskoj ljubavi. Malo dijete ne razlikuje ljutnju od odbacivanja, kao što ne razlikuje sebe od svog ponašanja.

Zato je korisno znati kako možemo učinkovito izraziti svoju ljutnju prema djetetu. Također, ako se roditeljima često javlja ljutnja, to može značiti da imaju premalo vremena za sebe. Iz tog razloga je bitno pobrinuti se za sebe jer time brinete i za dijete.

I za kraj zapamtite – osjećaj ljutnje je prirodan, kao takvog ga ne treba potiskivati te je njegovo adekvatno izražavanje nužno za oblikovanje odnosa s djetetom te samog djeteta u emotivno i socijalno funkcionalnu osobu.

Pravila za učinkovito verbalno izražavanje ljutnje

Primjer: Primijetili ste da dijete zadnjih nekoliko dana nakon igranja nije pospremilo igračke na svoje mjesto, razbacane su posvuda i to vas ljuti.

1. Verbalna poruka mora biti upućena djetetovom ponašanju, a ne djetetu kao osobi.

Recite da vas ljuti kada ne pospremi igračke na svoje mjesto. Poruke poput: „Ti si ljenčina.” neće ga motivirati na promjenu ponašanja te će negativno utjecati na njegovo samopouzdanje.

2. Poruka mora biti jasno određena i razumljiva djetetu.

Objasnite mu da vam smeta kada ne vraća igračke na svoje mjesto zato što se tako mogu izgubiti, netko se može spotaknuti o njih, prostorija izgleda neuredno i sl.

3. Osim ponašanja koje izaziva ljutnju potrebno je djetetu pokazati i ono ponašanje u kojem se treba angažirati.

Pokažite mu kako i gdje se pospremaju igračke te neka to i napravi.

4. Svoje dojmove i pretpostavke treba prikazati kao takve, a ne kao činjenice o ponašanju djeteta.

Ako je prije pospremalo igračke, ali nije poslijednja dva dana, nemojte reći: „Nikada ne pospremiš.”, „Neuredan si.” i sl.

5. Poruka treba biti dovoljno snažna da kod djeteta izazove minimalnu neugodnost za promjenu ponašanja. Ako je poruka pretjerano snažna, dijete će se naljutiti zbog nepravde i neće promijeniti ponašanje.

Nemojte reagirati nekontrolirano i neprimjereno, npr. deranjem ili fizičkim nasiljem.

6. Poruka izrečena odmah nakon neprihvatljivog ponašanja je najdjelotvornija. Ako je situacija takva da reakciju treba odgoditi, poruku treba izreći u prvoj prigodnoj prilici.

Nemojte zadržavati ljutnju u sebi pa ju izraziti kasnije u nekoj neadekvatnoj situaciji (npr. u dućanu). Izrazite ljutnju i zatražite promjenu ponašanja odmah.

Psihoterapija ti može pomoći da prihvatiš ljutnju kao adekvatnu i poželjnu emociju te da ju naučiš izražavati na adekvatan način. Slobodno me kontaktiraj ako želiš krenuti na put osobnog rasta i razvoja uz stručno vodstvo i podršku.

Pisano u koautorstvu s Laurom Martinić, mag. psych. za Centar za reproduktivno mentalno zdravlje

Literatura