Simbioza u roditeljstvu

Simbioza je pojam poznat u biologiji, gdje označava suživot dva organizma, ali kakve to veze ima sa psihologijom?

Prema teoriji Jacqui Lee Schiff, simbioza nastaje kada se dvije ili više osoba ponašaju kao da su jedna ličnost. Dakle, to je zajednica osoba, koje su toliko povezane da vjeruju kako ne bi mogle preživjeti jedna bez druge. Simbioza može biti zdrava i poželjna, ali i nezdrava (patološka). Najbolji primjer zdrave simbioze je odnos između roditelja/skrbnika i novorođenčeta jer ono bez njih zaista ne može preživjeti. Simbioza je poželjna i kada jedna osoba nije sposobna za samostalan život. Patološka simbioza je ona u kojoj osobe otpisuju neke vlastite ili tuđe sposobnosti, ovisno o tome preuzimaju li u tom odnosu ulogu roditelja ili djeteta.

Mnogi ljudi prožive život u simbiozi, a da toga nisu svjesni. Sigurno ste čuli izjavu: „Zapravo, ja imam troje djece – sin, kći i suprug, hehe.“. Žena u braku može biti ona koja brine o svemu: organizira financije, kupuje potrepštine, kuha, osmišljava obiteljske aktivnosti, a suprug se adaptira i sve to prihvaća. Njih dvoje žive u simbiozi, osjećaju se ugodno i nemaju s tim problema. Kao da je svatko u ulozi koja se od njega očekuje. U takvom odnosu žena otpisuje neke suprugove sposobnosti, a njemu to u potpunosti odgovara.

Karakteristike simbioze:

• Kad se simbioza uspostavi, sudionici se osjećaju ugodno i sigurno.
• Kada se jedan od sudionika želi povući iz simbiotskog odnosa, drugi s može buniti protiv toga: „Ne mogu živjeti bez tebe“.
• Svaka simbioza kod odraslih je pokušaj ostvarivanja razvojnih potreba koje nisu bile zadovoljene u djetinjstvu.
• Odrasle osobe koriste zastarjele strategije u pokušaju realiziranja svojih potreba (npr. netko tko je u djetinjstvu ljutnjom iznuđivao majku da mu ispuni želje, isto radi sa svojim partnerom).
• Osobe nesvjesno otpisuju druge mogućnosti koje im stoje na raspolaganju (npr. da se odvoje od drugoga).

Zdrava simbioza je odnos ovisnosti, čija svrha je postizanje neovisnosti

Trudnoća je posebno stanje u kojem postoje dva bića unutar jedne kože. Tada se majka privikava na dijete koje nosi, a odnos se dodatno pojačava kada se dijete počne ritati u trbuhu. Nakon porođaja, dijete više nije dio majčina tijela, ali ona ga doživljava kao dio svoje osobnosti i tako ostaju psihološki povezani. Simbioza majke i novorođenčeta je zdrava simbioza. U tom odnosu dijete je potpuno ovisno o majci jer bez nje ne bi moglo samo preživjeti te se tako psihički i emocionalno razvija. U simbiozi je majka odgovorna za svoje dijete i nema uvijek vremena zadovoljiti svoje potrebe i želje, kao prije. Stoga je prirodno da majka možda nema želju izlaziti s prijateljima, nego je više usmjerena na zadovoljenje djetetovih potreba. Simbioza traje sve dok dijete ne odraste u samostalnu osobu, a kako ono postaje sve sposobnije, tako simbioza slabi. Najvažnije je da simbioza završi i dođe do odvajanja, kako dijete ne bi zauvijek ostalo ovisno o roditeljima.

Simbioza omogućuje djetetu da se:

• razvija u zaštićenom okružju
• postupno osposobljava za samostalnost
• naposljetku, odvoji od roditelja

„Što je dijete tijekom razvoja sposobnije, simbioza je slabija, a dijete postaje samostalnije. Sve to da bi na kraju  zalepršalo krilima i napustilo roditeljsko gnijezdo.”

– Zoran Milivojević

Patološka simbioza

Simbioza između dvije osobe koje su sposobne za samostalan život je patološka simbioza. Simbioza između roditelja i djeteta je patološka onda kada roditelj umjesto djeteta radi stvari koje ono već može raditi samo i tako sputava djetetov razvoj i samostalnost (npr. osmogodišnje dijete koje i dalje spava s mamom u krevetu, roditelji koji ne puštaju dijete da ima svoje društvo i odlučuju umjesto njega, majka koja ide s djetetom na razgovor za posao). Roditelj se u patološkoj simbiozi ponaša kao da je svijet opasan i nepredvidiv, da nije sigurno donijeti pravu odluku i šalje djetetu poruku: „ „Uvijek ću odlučivati za tebe.“. Često poistovjećuje ljubav i zabrinutost, što rezultira prezaštićivanjem. Ono pridonosi patološkoj simbiozi, a tipično je za majke koje su zabrinute za djetetov život (npr. rodile su kasno ili nakon većeg broja neuspješnih trudnoća, dijete je u prvim godinama bilo bolesno).

Dijete koje odraste u patološkoj simbiozi može:

• postati pasivna osoba koja se boji svijeta koji je okružuje
• odustajati od svake aktivnosti jer otpisuje svoje sposobnosti
• dugo živjeti s roditeljima ili, na neki način, ovisiti o njima
• tražiti nekoga da brine o njemu (npr. supružnik, prijatelj, psihoterapeut), kada se odvoji od roditelja
• razviti i simbiotski odnos s alkoholom ili drogom jer ima potrebu biti ovisno o nekomu ili nečemu

Važno je da te osobe poprave svoju sliku o sebi, osvijeste svoje sposobnosti pomoću kojih mogu funkcionirati bez simbioze i nauče nove vještine za samostalni život (npr. kako plaćati račune).

„Dobar roditelj zna da je njegov glavni cilj priprema djeteta za samostalni život u društvu i zato, kada za to dođe vrijeme, dozvoljava djetetu da se odvoji.”

– Zoran Milivojević

Obrnuta simbioza

Obrnuta simbioza je vrsta patološke simbioze u kojoj se majka na socijalnoj razini brine za dijete, ali na psihološkoj i emocionalnoj razini traži od djeteta da ono brine za nju.

Mogući uzroci obrnute simbioze:

• Usamljena majka si rodi „igračku“ od koje očekuje da je uveseljava i zabavlja i koja ne smije odrasti. Može si roditi i svog „malog zaštitnika“ ili svoju „malu prijateljicu“.
• Razvedene žene često ostanu same s djecom. Majka se tada može „zakačiti“ za dijete i s njim dijeliti neke stvari koje je prije dijelila sa suprugom (npr. probleme). Tako djetetu na leđa stavlja teret neprimjeren njegovoj dobi.
• Roditelj sebe doživljava kao promašenu osobu i očekuje od djeteta da ono postigne uspjeh koji će njegovom životu dati smisao: „Iako želiš biti frizerka, moraš završiti fakultet jer ja nisam.“.
• Roditelj ne može, ne zna ili ne želi brinuti za dijete pa ono odluči brinuti samo za sebe ili zanemaruje svoje potrebe i brine o roditelju, da ga ne bi izgubilo. Tako dijete nauči misliti na druge i često zapostavlja vlastite potrebe i želje.

Problem je to što roditelj ne dozvoljava djetetu da se slobodno formira, nego ga oblikuje u skladu sa svojim egoističnim zahtjevima. Glavne strategije za to su izazivanje osjećaja krivnje, dužnosti i zahvalnosti kod djeteta: „Dužan si mi jer sam te rodila“, „Trebaš mi biti zahvalan.“, „Ako to ne napraviš za mene, nisi dobar.“ i slično. Djeca koja odrastaju u obrnutoj simbiozi pretjerano su vezana za svoje roditelje i često izgledaju veoma odraslo i odgovorno. U odraslom životu često nemaju romantične partnere ili im ne znače onoliko koliko im znače roditelji. Trebaju se naučiti odvojiti i postati individualni, odustati od toga da budu odgovorni za život i osjećaje svojih roditelja te se osloboditi osjećaja zabrinutosti, dužnosti, krivnje i sažaljenja.

Sindrom infantilne majke

Biti majka ne znači samo roditi dijete, nego i preuzeti ulogu majke i odgovorno je provoditi. Moglo bi se reći da je žena spremna roditi dijete onda kada je spremna ući s njim u simbiozu. Ponekad se majka dobro brine za dijete, ali mu nesvjesno i neverbalno šalje poruku da baš i nije sretna što je ono tu. Jednim dijelom sebe ga voli, a drugim dijelom prema njemu osjeća neprijateljstvo. To je sindrom infantilne majke. Infantilna majka nije spremna roditi dijete i tijekom trudnoće je u unutarnjem konfliktu. U isto vrijeme želi i ne želi dijete. Kada rodi, može imati konfliktan odnos s djetetom, s njime se natjecati i prema njemu osjećati ljubomoru ili čak mržnju. U ekstremnim slučajevima, može zanemarivati ili zlostavljati dijete. Majka može nesvjesno doživljavati dijete kao smetnju za ostvarenje svojih ciljeva (npr. u karijeri) ili kao konkurenciju u nekim odnosima (npr. kao nekoga tko će joj oteti dio suprugove ljubavi i pažnje).

Sindrom infantilnog oca

Muškarac je također spreman biti otac onda kada je na neko vrijeme spreman odustati od nekih želja. U suprotnom, može imati ambivalentan odnos s djetetom i natjecati se s njim za ljubav supruge, koja mora brinuti o dva djeteta: onom stvarnom i o svome partneru, koji je ljubomoran. Infantilni otac voli svoje dijete, ali prema njemu, nesvjesno, ima neprijateljski stav jer ga doživljava kao brata/sestru s kojim se natječe za ljubav svoje supruge.

Sindrom savršene majke

Neke žene pogrešno poistovjećuju majčinstvo s potpunim žrtvovanjem sebe u korist djeteta: „Kada postaneš majka, zaboravi na sebe.“, „Djeca su važnija od svega.“.  To je sindrom „savršene majke“. „Savršene“ majke odustaju od svojih važnih želja i ciljeva sve do trenutka djetetovog potpunog odrastanja i osamostaljivanja. Vjeruju da su dobre majke samo ako se žrtvuju za svoje dijete 24 sata na dan, minimalno 18 godina. Rade sve za svoje dijete, a kada pomisle na ostvarenje nekih svojih želja i ciljeva, smatraju se groznim majkama: „Ili sam požrtvovna majka ili sam grozna majka.“ i „Ili živim za sebe ili za svoje dijete.“.

Vjerojatno su i same imale modele „savršenih“ majki. U našoj kulturi su posebno dominirali patrijarhalni obrasci, u kojima je žena bila identificirana isključivo s ulogom majke i supruge. No, suvremena žena često sebe identificira s brojnim drugim ulogama. Ona se ne može natjecati sa „savršenim“ majkama i bakama starog kova, koje su u tim ulogama provodile puno radno vrijeme.

„Savršene“ majke često ostaju u patološkoj simbiozi s djecom. Smatraju da majka koja se ne brine nije dobra majka. Tako stvaraju prezaštićenu i razmaženu djecu. Prezaštićeni vjeruju da ne mogu brinuti o sebi i samostalno živjeti, a razmaženi očekuju od drugih da ih nastave usrećivati kao i roditelji.

Ovaj sindrom je često razlog zašto se neke žene ne odlučuju na rađanje djeteta. Uvjerenje da bi se u slučaju rođenja djeteta morale odreći svega ostalog u životu, navodi ih na zaključak da je to prevelika žrtva i tako odustaju od rađanja.

Ulazak i izlazak iz simbioze

Sigurno vam je poznat primjer kada se u restoranu dvoje ljudi raspravlja: „Skloni taj novac, ja ću platiti.“, „Ni slučajno, ja ću platiti.“, „Inzistiram da platim.“… Ponekad osobe koje se sretnu obje žele biti u simbiotskoj ulozi i bore se za poziciju, u nadi da će preuzeti tu ulogu. U navedenom primjeru, bore se za ulogu roditelja. Takve simbioze su nestabilne i te razmjene obično raju kratko, a mogu završiti na dva načina: osobe se mogu burno razići ili će se jedna povući i predati željenu simbiotsku poziciju drugoj: „Pa ako inzistiraš…“ (jedna osoba iz pozicije djeteta dozvoli da drugi vodi računa o njoj).

Ljudi u svakodnevnim odnosima često nakratko ulaze i izlaze iz simbioze, a neki u njoj ostaju i dugotrajno. Poziv u simbiozu započinje skrivenom porukom, može biti verbalan i neverbalan, a ostvaruje se kada je pozivnica prihvaćena.

Ako ne želimo biti u simbiotskom odnosu važno je aktivno slušati kako bismo uočili poziv i izravno pitati osobu što od nas želi. Kada izađe iz dugotrajnog simbiotskog odnosa, osoba ima više mogućnosti, fleksibilnija je i može ostvarivati i prekidati kontakte s drugima. Ono što se tada događa, a najviše je plaši, je to da su odnosi manje predvidljivi i nema garancije da će se uvijek osjećati ugodno. Međutim, to je u redu! Iako smo se možda u djetinjstvu navikli na simbiozu i tada nam je bila korisna, u odrasloj dobi nam može stvarati probleme jer otpisujemo neke svoje sposobnosti, znanja i vještine koje nam služe tome da se brinemo sami o sebi, bez želje za ulaskom u patološku simbiozu.

Roditelji, nastavite brinuti o svojoj djeci, a uz međusobno uvažavanje, ljubav i komunikaciju, simbioza će se spontano smanjivati.  Ako ste možda shvatili da ste i sami u nekoj nezdravoj simbiozi, nikada nije kasno za promjenu. Vjerujte u svoje i tuđe sposobnosti!

Kroz psihoterapiju možeš otkriti nalaziš li se u nekom nezdravom simbiotskom odnosu, naučiti prepoznati poziv u simbiozu i kako izaći iz nje. Slobodno me kontaktiraj ako želiš krenuti na put osobnog rasta i razvoja uz stručno vodstvo i podršku.

Pisano za Centar za reproduktivno mentalno zdravlje.

Literatura